Rijeke su osobe koje su, kao Vidoja Bijelić, dale svoj doprinos razvoju zajednice u kojoj su živjele.
Iako u seoskim uslovima, uz težak rad poljoprivrednika, djelovao je na različitim područjima društvenog života u Bolmanu. Ne umanjujući njegov rad u mlađim danima na razvoju foklora, vatrogasnog društva, pogotovo ne umanjujući njegov višedecenijski rad predsjednika SPCO Bolman, za čega je i primio orden, ipak smatramo da je važan i njegov rad na području sakupljanja etnografske građe i nematerijalnih kulturnih dobara sačuvanih u knjizi „Bolman je bio Bolman“.
Još jednom napominjemo, ne umanjujemo tvoj doprinos očuvanju kulturnog dobra Hrama svetih apostola Petra i Pavla u Bolmanu, doprinos izgradnji parohijskog doma i uspješnog rada crkvenog odbora, ipak smatramo da je itekako važan tvoj doprinos proučavanju i bilježenju kulture, običaja i svakodnevnog života, prvenstveno da se zapiše i sačuva usmena predaja, kroz priče i opise običaja, čime se čuva identitet i kultura baranjskih bolmanskih Srba, što dalje omogućava proučavanje sličnosti i razlika sa drugim baranjskim mjestima i drugim regijama gdje žive ili su živjeli Srbi. „Sećanja o ljudima i događajima često su predstavljena u anegdotskom obliku“ piše dr. Stanoje Bojanin u predgovoru knjige „Bolman je bio Bolman“, osvrćući se na priče zapisane po kazivanju Vidoje Bijelića. „Sećanja ljudi neraskidivo su vezana za jezik, a bolmanski govor je poseban u odnosu na raznovrsne govore baranjskih sela. Kao takav , on predstavlja važan element identiteta“ piše dalje dr. Bojanin.
Imajući u vidu da je specifičan govor baranjskih Srba opisan u malom broju tekstova, obiman sadržaj napisan baš tim govorom u spomenutoj knjizi „Bolman je bio Bolman“ najveći je doprinos očuvanju tog govora, a time i Vidoje Bijelića, koji ga je prenio.
Zapisivanje priča trajalo je mjesecima i godinama a koje će priče ispričati, o kojem događaju, o kojoj osobi, kojem običaju, birao je naravno sam. Uz nesumnjiv talent za priču, detalje i govor, pokazivao je i smisao za razumijevanje ljudi i njihovog ponašanja, što je često drugačije nego ustaljeno mišljenje zajednice. O Sreti Jankoviću, kojeg je zajednica znala kao boema i primjer negativnog ponašanja, Vidoja Bijelić priča na način koji otkriva uzroke njegovog ponašanja i razočaranja.
Sad je priča završena, što je zapisano, zapisano je. Knjiga i u njoj priče svjedoče o Bolmanu, ali i o Vidoji Bijeliću.
Pričali smo o raznim temama, ali o jednom nikad. Nikad te nisam pitao kako je teško bilo u seoskim uslovima, provesti djetinjstvo i mladost bez oca! O tome nisi pričao nikad.
Hvala za sve strpljenje i trud.
Opraštamo se od tebe riječima koje si , u obraćanju na promociji knjige u Mohaču oktobra 2014. godine, uputio likovima iz tvojih priča.
Rekao si tad: Spavaj mirno Sreto i sine Vojine, spavaj Mirno Svetislave Nediću i sine Milorade!
Sada i tebi kažemo isto: Spavaj mirno.
Jovan M. Nedič
