RADOVAN STOJANOVIĆ

0
600
views

In memoriam

Radovan Stojanović (1927-2015)

U četvrtak, 12. marta ove godine, u svom domu u Bolmanu preminuo je čika-Radovan Stojanović, za koga se s pravom može reći da Bolman nije moguće zamisliti bez njega, a ni njega bez Bolmana.

Rođen je 1927. godine u Velikom Budmiru u Mađarskoj, a od 1930. godine živi u Bolmanu, nakon što je njegova porodica optirala za tadašnju Kraljevinu Jugoslaviju. Godinama, sve do penzionisanja 1989, bio je šef računovodstva u Poljoprivrednoj zadruzi Bolman. Čitav život bio je aktivan u lokalnim društvenim i crkvenim organizacijama. Za posebno zalaganje u realizaciji novog ikonostasa u bolmanskom pravoslavnom hramu svetih apostola Petra i Pavla, od ideje do postavljanja, Srpska pravoslavna crkva odlikovala ga je 13. septembra 2008. godine Ordenom Svetog Save trećeg stepena, a kao članu s više od 50 godina staža, povjereniku i dobrovoljnom davaocu krvi, Hrvatski Crveni križ dodijelio mu je iste godine priznanje Zlatni znak.

Članstvo u toj humanitarnoj organizacije nikad nije prekidao. A najviše aktivnosti bilo je u periodu od 1991. do 2000. godine, prije svega u pružanju pomoći ugroženim, protjeranim i izbjeglim ljudima, naročito oko smještaja i raspodjele pomoći, a onda i oko povezivanja razdvojenih porodica putem pisama Crvenog krsta.

Njegova supruga Ankica rođena je Bolmankuša. Sin Miroljub, diplomirani inženjer šumarstva, bivši pomoćnik ministra u Upravi šumarstva u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva, živi u Belom Manastiru, a kćerka Mirjana Vojnović, primijenjena umjetnica, magistar umjetnosti iz oblasti unutrašnje arhitekture i penzionisana profesorica Visoke škole likovnih i primenjenih umetnosti strukovnih studija, živi u Beogradu.

Sa suprugom Ankicom, čika Radovan je dao veliki doprinos nastanku monumentalne monografije “Bolman je bio Bolman” (758 stranica!), koja je izdana krajem 2012. godine. Kako je ta knjiga dugo i mukotrpno nastajala – samo završna redakcija rukopisa, lektura, korektura, izrada indeksa, prelom i štampa trajali su gotovo tri godine – čika Radovan se kod trojice autora, od kojih su dvojica imenoprezimenjaci, stalno raspitivao dokle su stigli i požurivao ih da završe taj posao što prije kako bi doživio izlazak knjige o svome selu. A kad je ona konačno štampana, on je bio prva osoba kojoj je knjiga uručena. U ruke ju je uzeo s neskrivenim zadovoljstvom i radošću i gotovo je nije ispuštao iz ruku dok je nije pročitao. Autorima je odao priznanje na ogromnom trudu koji su uložili u nastanak te knjige i na činjenici da su time ovjekovječili svoje selo, a i sve Bolmance.

Na pitanje kake se osjeća dok čita knjigu, odgovorio je da je “vrlo alav”: sve bi pročitao odjedanput. Malo čita sprijeda, malo straga, malo iz sredine, ali je onda ipak donio odluku da će sve čitati onako kako treba i kako čita i njegova supruga Ankica – redom. Zahvaljujući i čika-Radovanu, u knjizi “Bolman je bio Bolman” sačuvani su mnogi podaci i priče o starom Bolmanu i Bolmancima. No, ipak nije skupljeno i zabilježeno baš sve što bi trebalo sačuvati od zaborava. Zato se čika-Radovan dogovarao s autorima da će im opširnije iskazati svoja razmišljanja o onome što je u knjizi pročitao i ispričati ono što možda nije zabilježeno i čega se naknadno sjetio. Ali, bolest i neumitna smrt bili su brži.

Hvala čika-Radovanu za sve ono što je u životu učinio za Bolman, Bolmance i druge ljude. Vječnaja pamjat!

Jovan Nedić

 

Previous articleO Nama
Next articleBolman
SHARE

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here